Kako birate partnera: Jeste li “spajalica” ili “izolator”?

Ljubav je staklo koje se lomi ako ga čovjek primi previše nesigurno ili previše čvrsto – poručuje jedna ruska poslovica. Ne primamo svi ljubav istom jačinom, snagom i energijom. Niti je dajemo u istom obliku, sa istim sadržajem, u istoj noti. Možda i volimo isto, ali neko od nas se ni u najvećem ljubavnom zanosu ne lišava slobode, dok neko drugi ima potrebu da apsolutno pripada i kada je taj zanos tek mali trzaj. Stručnjaci su pronašli objašnjenje za to, oslovivši prve “izolatorima”, a druge “spajalicama”.

Gordana Nikić, doktorica psiholoških nauka i psihoterapeutkinja, kaže da se ova podjela prepoznaje upravo po načinu na koji neko bira partnera.

“To naravno ima veze sa sklonošću da izbore pravimo vodeći se principima zadovoljenja potreba koje su u ranom djetinjstvu ostale nezadovoljene”, otvorila je Nikićeva ovu priču, kao uvod u temu “Kako da se otvorimo za ljubav”.
Sva rana iskustva definišu naše izbore, ponašanja i manifestacije emocija u odnosima. Sigurna emocionalna veza iz djetinjstva je veoma važna, jer je to kapital sa kojim se kreće u život. Međutim, istraživanja pokazuju da je baš odsustvo te zdrave veze problem sa kojim “kuburi” više od polovine ljudi.

Mnogi porastu i odrastu bez poruke da vrijede, jer su u djetinjstvu stalno morali da se dokazuju, bore za pažnju, nameću i pobjeđuju, da bi ih roditelji primijetili. Zbog toga ostatak života provedu “kačeći” se za partnera, jer samo tako mogu da dišu, da žive.

“‘Spajalice’ imaju stalnu potrebu da se ogledaju u nečijim očima, da budu sa nekim ko će im govoriti i pokazivati da su vrijedni, jer su u ranim godinama bili zanemareni, pa kao da im je na čelu stajala poruka ‘ne vredim’. Roditelji im često nisu poklanjali dovoljno pažnje, jer su bili okupirani sobom ili su bili razvedeni, pa je dijete stalno lutalo od jednog do drugog, od mame do tate. To nesumnjivo ostavlja posljedice, pa oni u svim kasnijim odnosima pokazuju izuzetno snažnu potrebu za bliskošću i pripadanjem. U tome nerijetko ne znaju da se zaustave i iskontrolišu, što partneru može ozbiljno da smeta”, objašnjava psihoterapeutkinja.

Oni imaju strah od samoće, pa nerijetko popunjavaju praznine, jer ne znaju da budu sami. Sama pomisao da nemaju partnera ili da će biti ostavljeni ih plaši, zastrašuje, užasava. Jer, kada ostanu sami, makar nakratko, suočavaju se sa davnim bolima, rane iz djetinjstva opet krvare, osjećaju se napušteno i zanemareno kao kada su bili mali i nemoćni. Zbog toga oni biraju partnere na koje mogu da se “zakače”, da popune sve šupljine i konstantno dobijaju poruku da su vrijedni.

Krajnost “spajalica” su “izolatori”, koji imaju sasvim drugačiji pogled i odnos prema vezama, bliskosti i pripadnosti. Oni slobodu nameću kao obrazac bez kojeg ne mogu da funkcionišu i guši ih svaki pokušaj da nekome bezrezervno pripadaju. U njihovom svetu intima je najvažnija i čuvaju je bespogovorno, bežeći čim osjete da im je neko ugrožava. A šta je posljedica takve manifestacije?

Foto: Guliver/Thinkstock

“‘Izolatori’ su gotovo po pravilu doživjeli rana emocionalna odbacivanja ili su u djetinjstvu bili onemogućeni da se izraze, pa sada po svaku cijenu žele da imaju samostalnost, nezavisnost… Oni se prepoznaju po tome što u vezama ne uspijevaju da ostvare bliskost, često su površni, a najčešće stalno mijenjaju partnere, jer se time štite od pripadanja”, kaže Nikićeva.

Ove tipove ćete prepoznati po tome što djeluju kao “voz bez voznog reda”. Ne vole pravila, ograničenja, kontrolu i brigu. Često pribjegavaju strategijama u odnosu, a kada osjete da su se zaljubili i da bi mogli glavu da izgube, u igru uvode stare obrasce ponašanja, flertuju, varaju, ponovo sjede na više stolica… Njihova najsigurnija pozicija je distanca u emotivnom odnosu.

Kada se nađu “spajalica” i “izolator” veza je gotovo po pravilu osuđena na krah. Kako se “izolator” izmiče, “spajalica” se uporno “kači”. On se izmiče još više, a ona se “lijepi” još intenzivnije.

“Ljubav tako postaje najkomplikovanija stvar na svijetu, a mogla bi da bude vrlo jednostavna. Međutim, teško je biti u vezi u kojoj ne možete da kažete ono što mislite i osjećate, što ova kombinacija svakako ne može da izgura. S jedne strane imamo nekog ko se stalno vodi devizom ‘ima u moru još riba’, a s druge strane nekog ko se čvrsto drži baš te veze, kao da je posljednja na svijetu. I to, naravno, dolazi do razmimoilaženja”, objašnjava psihoterapeutkinja.

Niko ne može da napravi veći haos od života nego “spajalica” “izolatoru” i obrnuto. Problem je što nijedno od njih nije stabilno, pa ne znaju da na zdrav način žive i uživaju u vezi. Jedno drugom nameću svoje modele bliskosti, a nijedno od njih ne zna ili ne želi da popusti.

“Potrebno je da oboje porade na sebi, na svojim strahovima, ranim iskustvima. Moraju da osvijeste kako su u odnosu postali to što jesu, jer u protivnom nikada neće moći da budu istinski sretni i emocionalno zadovoljeni. Nije rješenje da se ‘kače’ za druge ili da ih uporno ‘hlade'”, poručuje ona.

Foto: Guliver/Thinkstock

Kviz za detektovanje

Licencirane terapeutkinje Katherine Kirkinis i Catrin Robertson sa Univerziteta Kolumbija napravile su kviz čiji odgovori bi mogli da pomognu ljudima koji za sebe sumnjaju da su “spajalice” ili “izolatori” u vezi.

One su pošle od pretpostavke da mnogi imaju savršen odnos sa partnerom, ali samo nakratko, a poslije toga moraju da nestanu, pobjegnu, sklone se. To su, “izolatori”. Njima je dovoljno da se vide sa dečkom/djevojkom jednom u deset dana.

S druge strane, “spajalicama” nije dovoljno ni deset sati svakog dana.

Pitanja su vrlo jednostavna: “Koliko vremena sedmično  provodite sa svojim partnerom?”, “Koliko vremena sedmično provodite sa partnerom i prijateljima?” i “Koliko vremena sedmično provodite bez partnera, samo sa prijateljima?”. Odgovori su, navode autorice kviza, dovoljni da se “detektuju” i “spajalice” i “izolatori”.

Izvor: novosti.rs

Podijeli Prijateljima